Ključni sastojak recepta za sreću je…

Kada isplačete neisplakane suze, radost će ponovo početi da teče kroz vas (Foto: Courtney Carmody/Flickr.com)
Kada isplačete neisplakane suze, radost će ponovo početi da teče kroz vas (Foto: Courtney Carmody/Flickr.com)

Šta radimo kad vidimo da je neko tužan, i plače?

Ako ste dobra, saosećajna osoba, požurićete da utešite tu osobu. Uradićete sve što je u vašoj moći da taj neko prestane da plače. Zasmejavaćete ga, usmeravaćete pažnju na nešto veselo, reći ćete “nije to ništa strašno, proći će”. To ako ste dobra, saosećajna osoba.

Ja važim za dobru, saosećajnu osobu. Pobogu, pa psiholog sam. Bavim se emocionalnom inteligencijom, najviše srećom.
Pišem o tome kako je život lep i kako je radost svuda oko nas i u nama. Učim ljude kako da pronađu tu radost u sebi.

I sada želim nešto da vam priznam. Kad vidim da je neko tužan i plače, meni bude drago. Kad je to neko za koga znam da inače ne plače, čak se i obradujem.
Ili ne kažem ništa, samo budem tu, ili kažem samo “u redu je da plačeš, suze su dobre, pusti ih”. Ne tešim druge kad plaču. Ne govorim im da to nije ništa strašno i da će proći.

Možda je to zato što sam hladna, nesaosećajna osoba, a možda samo znam koliko bole i peku neisplakane suze. Možda znam da radosti nema kad je zatrpana neisplakanim suzama.

Ja mnogo volim suze. Moje, i suze drugih ljudi.

Ako mislite da sam to o suzama naučila na fakultetu, ili pročitala u nekoj knjizi, varate se.

Kada sam imala 18 godina dogodilo se nešto jako strašno. Moj brat od ujaka, Velibor, je u svojoj dvadesetoj godini umro. Od raka. Nisam plakala kad sam to čula. Bila sam ljuta. Nisam plakala ni na sahrani. Tamo mi je bilo dosadno. Jako dosadno.

Nastavila sam svoj život. Hrabra i jaka. Upisala fakultet, završila fakultet. Bila uspešna na svim poljima. I život mi je bio ok. Jedino što se nisam baš mnogo smejala onako celim telom, od srca.
Nisam se ni radovala. I mislila sam da je to ok. Da je život takav. Sad sam već odrasla i to je to.

Radost je za malu decu. Život je ozbiljna stvar. I tako je bilo sve dok nisam upisala edukaciju za geštalt psihoterapeuta. Radovala sam se tome što ću svašta naučiti. Biti još pametnija.

Nisam ni slutila šta me čeka. Nisam ni slutila da su Goca i Anica, terapeutkinje i edukatorke, koje su delovale kao dobre i saosećajne osobe, zapravo hladne i nesaosećajne.
Ne samo da su primenjivale neke tehnike od kojih se rasplačemo, nego su, kada se neka od nas rasplače, delovale zadovoljno. I samo bi rekle “u redu je, pusti, ostani sa tim osećanjem”.

Malo sam bila ljuta i frustrirana u početku. Išla sam tamo da budem srećnija, a one me rasplakuju. I još neće da me teše nego me puštaju da plačem. A vide koliko mi je teško.

A onda, kada sam isplakala dovoljno neisplakanih suza, zajedno sa njima, kroz mene je ponovo počela da teče radost. Ono osećanje koje sam već zaboravila, za koje sam verovala da je rezervisano samo za detinjstvo.
Od svega korisnog što sam naučila od njih, najviše sam im zahvalna što su mi vratile moje suze. Sposobnost da plačem i da budem tužna.

Tek kada sam to savladala, shvatila sam i osetila šta su sreća i životna radost.

Od tada redovno plačem, i još redovnije se smejem. Onako od srca. Celim telom.

Jelena Pantić

Diplomirani psiholog na doktorskim studijama na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Više od deset godina se bavim emocionalnom inteligencijom, pozitivnom psihologijom, psihologijom sreće i blagostanja i ljubavnim vezama. Njen pristup radu je integrativan, kombinuje geštalt, transakcionu analizu, analitičku psihologiju i još mnogo toga što je tokom svih ovih godina rada naučila na raznim stranama od raznih učitelja.

16 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.